Rekreacijske vožnje

Biciklistički maraton Vukovar 2016, 18. – 20. studenog 2016.

SLIKE

Dan sjećanja na grad Vukovar posljednjih se godina doista etablirao u veliki događaj. Paljenjem svijeća i mimohodima budimo sjećanje na dane kada je Vukovar neminovno podlegao višemjesečnoj okupaciji od strane vojske JNA i srpskih paravojnih jedinica. Budimo sjećanje na torturu koju su Vukovarci prošli, kao i svi oni koji su na načine kako su najbolje znali i mogli doprinijeli zavidnom otporu grada Vukovara. Budimo sjećanje na stranice povijesti koje iz poštovanja prema onome što je Vukovar dao za Hrvatsku ne smiju biti zaboravljene. Iz tog razloga, iz godine u godinu, mase ljudi iz cijele Hrvatske dolaze na samo mjesto herojstva, u grad Vukovar, odati počast.

Među njima s ponosom možemo izdvojiti i nekolicinu biciklista Biciklističkog kluba Velika Gorica. Već petu godinu za redom, u organizaciji biciklističkih klubova „Vid Ročić“ i „Dugo Selo“, a ove godine u organizaciji i Biciklističkog kluba Velika Gorica, održao se biciklistički maraton Vukovar 2016. Doista s ponosom možemo reći kako se čak četvero naših biciklista (Mario Žagar, Vedran Krstanović, Matej Janjić i Dario Pandurević) ohrabrilo na ovaj pothvat te na jedan drugačiji, jedan sportski način, obilježilo Dan sjećanja na grad Vukovar.

Maraton je bio organiziran kao trodnevni događaj. Prisustvovala su ukupno 23 biciklista, što iz samih klubova organizatora događaja što rekreativaca. Prva dva dana bila su planirana za samu vožnju do grada Vukovara, a treći dan za odavanje počasti te razgledavanje najznamenitijih lokacija grada Vukovara. Sukladno tradiciji ranijih godina skupni polazak bio je planiran iz Dugog Sela u jutarnjim satima. Naša „veličanstvena četvorka“ krenula je iz Velike Gorice pred sam cik zore kako bi na vrijeme stigla u Dugo Selo te se adekvatno pripremila za start maratona.

Plan puta bio je podijeljen na sljedeći način. Prvi dan trebalo je prije mraka stići do grada Virovitice gdje su nas dočekali topli tuševi te prvo prenoćište. Ruta Dugo Selo – Virovitica iznosila je oko 120 km + 36 km koliko je našim dečkima trebalo iz Velike Gorice do Dugog Sela. Drugi dan bio je svakako naporniji. Ruta Virovitica – Vukovar iznosila je oko 180 km. Vjetar u prsa i noćna vožnja zadnja dva sata nisu baš bili u skladu sa zamislima tako dugo očekivanog svršetka maratona i konačnog ulaska u grad Vukovar. Moram priznati kako je jedina stvar koja je u trenutku ulaska u grad Vukovar okupirala moje misli bio vrući tuš i dobar san.

Neizmjerne zahvale moraju se uputiti dragim ljudima bez kojih ovo iskustvo ne bi bilo moguće. Prije svega se ovo odnosi na obitelji koje su svoj dom, svoju hranu, svoje vrijeme darovali za bicikliste. Bez njihove topline gostoprimstva ne bi imali snage i volje doći tako krepki i ponosni do zacrtanoga cilja. Velika zahvala i našim velikogoričkim pokroviteljima, Turističkoj zajednici grada Velike Gorice, Najam auto nosača j.d.o.o., Saši Baranu i Aljoši Parotatu.

Čak i sada kada su se dojmovi donekle slegli i dalje je teško izdvojiti dvije ili tri stvari koje su me se posebno dojmile a koje se tiču same vožnje. Teško je opisati taj sklad i tu energiju koju osjećaš kad si dio nečega što ima puno veći cilj. Posebno kada taj cilj prepoznaju ljudi koje susrećete na putu. Vozači su trubili, lokalci u birtijama prilazili i častili, a prolaznici zaustavljali i molili za zajedničku fotografiju. Na licima ljudi mogli ste prepoznati ponos. Ponos na ono što radimo. Ponos zbog čega ovo radimo. Biciklistički maraton svakako nije puko rušenje osobnih rekorda. Odnosno, ne bi trebao biti. Biciklistički maraton priča je o jednom zajedništvu, iskustvu, od jednom cilju.

Za kraj ostaje nada kako i idućih godina u ovom divnom događaju neće izostati naših članova iz Biciklističkog kluba Velika Gorica. Nada da će Velikogoričana biti još više. Jer zar ne bi bilo krasno jednoga dana vidjeti desetak, dvadesetak, pa i tridesetak Velikogoričana na biciklima na putu za grad Vukovar, na putu za grad koji i dalje ponosno stoji…

Matej Janjić

 

Uspon na Sv. Geru, 08. listopada 2016.

KARTA RUTE i SLIKE

Na prazničku subotu, 08. listopada 2016., kada se većina ljudi odmarala, odlučio sam se, skupa s kolegom Vedranom Planinšekom iz TK Maksimir i ostalim kolegama popeti na Sv. Geru, što se već ustalila kao tradicija. Bila je ovo jedna od hladnijih uspona na Sv. Geru. Jutarnja temperatura kada se krenulo oko 9h 25′ je bila oko 5°C. Malo nas je sunce mazilo po putu, gdje je po danu bilo max. 10°C, a da bi na povratku već bilo 6-7°C, kada smo se po mraku vratili u Samobor u 19:00h. Nije se pojavilo puno ljudi, tj. krenulo nas je 18, a do vrha nisu došli svi. Ovo je ipak malo zahtjevniji uspon te je osim dobre volje potrebno i nešto treninga u nogama. No ipak, za one koji su uspjeli završiti upson, bio je to lijep izlet. Zasigurno ne lagan (kaže statistika da je do Gere ~55km, od toga 66,6% uspona), ali ostavalja osjećaj zadovoljstva kada se pređe cca 107km, i 2850 m visinaca. Sve u svemu, bilo mi je dosta hladnjikavo, ne samo od niske temperature, već i od iscrpljenosti i gladnog želuca, a i nije bilo baš ugodno vraćati se po mraku. Ali nakon večere i tople kade, odmah je bilo bolje, s razmišljanjima o nekoj novoj Geri, jednom kad opet zasja sunce….

Mario Žagar

11. Novomarofska biciklijada “Šic na bic”, 2. srpnja 2016.

KARTA RUTE i SLIKE

Matej Janjić, Vedran Krstanović, Bruno Škrinjarić i Mario Žagar, članovi BK Velika Gorica, u pratnji Matije Mačeka, kolege iz TK Maksimir branili su boje našeg kluba na ovoj biciklijadi. Okupljanje je počelo u 8:30 sati na Trgu hrvatske državnosti u Novom Marofu. Naši članovi, kao i svi drugi biciklisti sudionici biciklijade, morali su nakon registracije proći i obaveznu provjeru ispravnosti bicikla. Ovu provjeru, kao i uslugu brzog popravka bicikla organizirali su članovi BK Maraton Kreidler, su-organizatori ovog događaja. Nakon što su naši bicikli prošli inspekciju uzeli smo sve promotivne materijale te prije početka same biciklijade sudjelovali na desetominutnom rastezanju i zagrijavanju za biciklijadu. Ono što smo shvatili jest da biciklističe cipele NIKAKO NISU PRIKLADNE za bilo kakve vježbe istezanja ili zagrijavanja osim na samom biciklu. Biciklijada je potom startala u 10 sati s ukupno otprilike 200 sudionika. Moto ovogodišnje biciklijade bio je “Bic zajaši, brega se ne plaši” te Vam on dade naslutiti kakav je reljef rute uglavnom bio. Naš prvotni plan bio je držati se glavne skupine biciklista do ručka, a potom nastaviti ranije od ostalih i napraviti ukupno 100km. Bio je to super plan, koji je trajao… Do prvog brda! Članovi BKVG-a su pokazali apsolutnu dominaciju u savladavanju tih brda pa nam se nije dalo baš toliko čekati da svi završe uspon, te smo krenuli sami putem ranča Chivas, gdje je bio planiran ručak. U našem je društu također bio i Filip iz TK Međumirja, koji dosta dobro poznaje ove krajeve te nam je bio svojevrsni vodič kroz labirint malih cesta oko Novog Marofa. Zatim, nakon otprilike 2 sata brda i vožnje u grupi stigli smo na Chivas ranč gdje smo imali ručak. U ponudi je bio gulaš, razne kiflice i kolači te tekuća okrijepa u obliku vode, Cole i gemišta. Nakon otprilike sat vremena, točno kad je i ostatak biciklista stigao na ručak,  krenuli smo dalje putem Ivanca, Podevčeva i Remetinca. Oko 16 sati smo stigli natrag u Novi Marof! Odluka je tada jednoglasno donesena da se odemo opustiti u susjedno mjesto Topličica na njihove bazene. Nakon kratkog osvježenja u bazenu nešto smo i pojeli, a kad se sve sleglo neki su članovi odradili i plivački trening. U Gorici smo bili natrag oko 8 sati navečer. Sve u svemu, dosta smo pocrnili (neki i pocrvenili), odradili dobar brdski trening, upoznali kolege iz TK Međimurje, dobro se najeli, okupali i odlično se zabavili.

Bruno Škrinjarić

BRM 200 km Otočac, 28. svibnja 2016.

KARTA RUTE I SLIKE

Start u Otočcu bio je u standardnih 8:00 sati, pa se trebalo probuditi ranije nego inače. Start je kod restorana Ribić na kanalu Gacka. Kod Siniše se prijavljujem i preuzimam karton, pozdravljam ostale pristigle sudionike, te se polako pripremam. Nakon kraćeg brifinga Siniše, nas tridesetčetvorica krećemo u 8:00. Dogovor je da prvih 17km, do prve kontrolne točke vozimo svi zajedno jer će nam tamo Siniša ovjeriti kartone. Tako u laganom tempu vozimo, zagrijavamo se, pričamo, zezamo se. Nakon ovjere krećemo dalje u “ozbiljnijem tempu”. Na 28.km stižemo do prvog ozbiljnijeg uspona i moja grupa se raspada, a ja ostajem sam i tako vozim otprilike 10km, kada me nakon Vrhovina stižu Siniša i još jedan kolega, te s njima vozim do Vrela Koreničkog. Odradili smo lijepu dionicu po visoravni na 750mnm, par uspona i odličan spust u Koreničko polje. Taj dio smo vozili kroz nacionali park Plitvička jezera, što samo po sebi govori da je okruženje bilo fantastično, ispunjeno mirisom crnogorice. Na poznatom odmorištu, u restoranu Borje nam je druga kontrolna točka. Na šanku ovjeravam karton, obnavljam zalihe vode i okupljam se s Hrvojem i Krešom, pa krećemo dalje. U Korenici skrećemo desno i cesta odmah vodi uzbrdo, a vidi se da neće biti lagano. Slijedi 3,5km uspona od oko 6%, a nakon toga i otprilike takav spust u Krbavsko polje. Odmah nakon toga ide drugi uspon, ali puno teži! Ovaj je istog nagiba, ali je dugačak 7km. Podne je i temperatura zraka se popela sa jutarnjih ugodnih 15, na paklenih 30 stupnjeva i to dodatno otežava ovaj uspon. Na prijevoju (985mnm) se okupljamo i krećemo na spust u Ličko polje. Odradili smo 100km i idućih 30 je uglavnom po ravnom terenu, ali vjetar ne dozvoljava da ovaj brevet ima laganije dionice. Mi mu prkosimo vožnjom u grupi kroz Lički Osik i Perušić, te gotovo posve iscrpljeni stižemo u Popovaču Pazarišku. Kontrolna točka je u Caffe baru Kod Dvine. Na šanku ovjeravamo kartone, uzimamo osvježenje i sjedamo za stol s odlukom da ne krećemo dalje idućih pola sata. Imali smo dobru rezervu vremena, pa nema problema. Malo smo prigrizli tko je šta imao, osvježili se napitcima, napunili bidone i krenuli na Velebit. Cesta vodi u jedan usjek i polako se penje, a nagib ne prelazi 6%. Svatko vozi svojim tempom, odnosno sam. Još je jako vruće, a hladovine na cesti baš i nema puno, pa ju lovim vozeći malo uz lijevi, malo uz desni rub. Uspon je dugačak 17km, ali je druga polovica malo položenija, na nekim mjestima gotovo i ravna, pa je taj dio i lakši. Cesta je u dosta dobrom stanju, a sada, već na visini preko 1000mnm, gotovo je u potpunosti u hladovini guste crnogorice. Stižem na prijevoj (1286mnm), gdje me čeka Hrvoje, pa zajedno čekamo Krešu i krećemo dalje. Vozimo rubom nacionalnog parka Sjeverni Velebit i prizori su fantastični – od zelenih livada do stjenovitih ponora. U takvom ambijentu odradili smo četiri spusta i uspona, i tek tada cesta vodi prema dolje, prema Krasnom Polju. Na spustu je Hrvoju srna pretrčala cestu samo par metara ispred bicikla. Krasno Polje je mjestašce na 800mnm, a naša zadnja kontrolna točka je u sirani Runolist. Tu ovjeravamo kartone, trošimo zadnje zalihe hrane i kroz 10 minuta krećemo na posljednjih 20km. Odmah na izlazu iz mjesta, čeka nas još jedan, ovaj put zadnji uspon. Zadnjim snagama odrađujemo taj uspon na Devčiće i munjevito se spuštamo prema Švici i dalje prema Otočcu. Nakon 12 sati puta (9 sati čiste vožnje), u restoranu Ribić uživamo u izvrsnoj hrani i oko 22 sata krećemo prema Zagrebu.

Jurica Antić

BRM 200 km Bjelovar, 7. svibanj 2016.

KARTA RUTE

U 6:00 sati tovarimo bicikle na Damirov auto i krećemo za Bjelovar. Pred nama je lijep proljetan dan uz malu mogućnost lokalnih pljuskova, no uzimamo samo kratku odjeću i grijače za ruke. Start je u 8:00 sati iz hotela u Klokočevcu kraj Bjelovara. Prolazimo kroz Bjelovar i vozimo prema Garešnici. Taj dio je valovit, s nekoliko hupsera i za sat i 45 minuta stižemo u Garešnicu u hotel Garić (48km), gdje je prva kontrolna točka. Kratka pauza uz ovjeru kartona i za 10 minuta smo opet na biciklima. Cestom se spuštamo među ribnjake na Ilovi i vozimo prema Antunovcu i dalje prema Pakracu. Nakon kraćeg uspona, spuštamo se u Pakrac, ali samo do prvog semafora, gdje je Caffe bar Palma, u kojem je naša druga kontrolna točka (85km). Pauziramo pola sata kako bi malo prigrizli i osvježili se napitcima. Uz rijeku Pakru izlazimo iz Pakraca prema Papuku, a ispred nas prijete crni oblaci. Prolazimo Kusonje i na ulazu u Španovicu počinje pljusak začinjen tučom i tu odlučujemo potražiti skloniše u jednoj nedovršenoj kući. Kroz pola sata pljusak je popustio, navlačimo rukave i krećemo dalje po slaboj kiši koja je ubrzo prestala padati, ali smo se dobrih 20km špricali po mokroj cesti. Kod sela Kamenska skrećemo lijevo prema vrhu Papuka. Cesta je prekrasna – odličan asfalt, okružen prelijepom prirodom; a kako se približavamo vrhu i vrijeme je sve ljepše. Prijevoj Djedovica je na 541mnm i dalje slijedi spust uz istoimenu rijeku. Na kraju spusta je Voćin u kojem je treća kontrolna točka (138km). Ovdje punimo bidone i desetak minuta se sunčamo kako bi se još malo posušili, pa krećemo dalje prema Humu. Nakon Huma nas malo umara jedan kraći, a potom i duži uspon u Đulovac. Tu smo opet morali uzeti pauzu radi oporavka, a nakon čokoladica i soka krećemo dalje prema Grubišnom Polju. Vozimo valovitom ravnicom i u Grubišnom Polju odlučujemo, zadnji put prije cilja, deset minuta predahnuti u lijepom parku u centru grada. Sunce je već nisko, pa opet navlačimo rukave i krećemo put Bjelovara. Opet vozimo valovitom cestom, polako nas hvata mrak, ali već ulazimo u Bjelovar. Prolazimo kroz centar i nakon 12 sati putovanja, odvoženih 229km s 2000m uspona, stižemo u Klokočevac na cilj. Tu nas čeka ukusna večera i nakon okrijepe se vraćamo u Veliku Goricu.

Jurica Antić

BRM 200 km Bregana – Žumberak, 30. travanj 2016.

KARTA RUTE

Brevet je disciplina u kojoj je potrebno u zadanom vremenu odvoziti rutu i obići sve kontrolne točke, koje su otvorene u određenom vremenskom rasponu. U brevetu nema pobjednika, tako da nije natjecateljskog karaktera. Naglasak je na druženje i turističku vožnju velikih, pa i ekstremnih duljina (200, 300, 400, 600 i 1000km).

Startali smo u 8:00 u Bregani, a vozio sam sa zagrebačkim kolegama Hrvojem i Denisom. Dan je bio lijep, ali nije bilo pretoplo, pa je ujutro u šumi bilo svega par stupnjeva iznad nule. Prvih 10km vozili smo u Žumberak lagano uz rijeku Breganicu, a tada je počeo umjereni (6-8%), ali 15km dugačak uspon na Žumberak. Bili smo svježi, pa i nije bio problem odvoziti. Uslijedio je lijepi spust i nakon nekoliko hupsera stižemo na prvu kontrolnu točku – Sošice (43km). Pauza 5 minuta i spustili smo se dalje do pred Krašić i skrenuli lijevo. Tu nas je dočekao pravi pakao – hupseri ili, bolje rečeno, zidovi preko 15% na koje smo se morali penjati. Nakon 1000m visinaca to nije ni malo lagano, pa je bilo i guranja. Kad smo prošli te hupsere, trebalo se popeti na Plešivicu. Nije jako strmo, ali kako smo ispustili dušu na prethodnoj dionici, i to je bila muka. Stižemo na prijevoj gdje je klet Poljanica, odnosno naša druga kontrolna točka (84km). Ovjeravamo kartone i dozvoljavamo si pauzu od oko 20 minuta, pa krećemo na spust prema Samoboru. Zbog radova, na nekoliko mjesta nije bilo asfalta i tu Denis buši prednju gumu, ali spretnošću ostaje na biciklu. Mijenjamo gumu i za 10 minuta se dalje spuštamo, a prati nas rijeka Gradna. Na ulasku u Samobor skrećemo lijevo prema Slanom Dolu. Završetak uspona je prilično strm, pa se radi uštede energije, Denis i ja odlučujemo na guranje. Uz ovjeru kartona, kod Goge ručamo i u strahu da nam se ne zatvore sljedeće dvije kontrolne točke, žurimo dalje prema Bregani. Nakon relaksirajućeg spusta sa Slanog Dola, malo nas iznenađuje hupser na Dubravu Samoborsku, ali stižemo bez problema u Breganu na četvrtu kontrolnu točku (110km). Usput punimo bidone i krećemo odmah dalje, da ne zakasnimo u Stojdragu, gdje je peta kontrolna točka, otprilike na pola uspona s početka breveta. Ono što smo ujutro odvozili sa smješkom, sada je bilo mučenje do granica izdržljivosti. U lokalnom kafiću, nakon ovjere kartona uzimamo 15 minuta pauzu i krećemo dalje u visine Žumberka. Nakon toliko muke, čeka nas nagrada – 20km spusta prema Krašiću i tu se prepuštamo gravitaciji. Od Krašića vozimo uz bistru rijeku Kupčinu prema Draganiću. Već sam prilično iscrpljen i sada, nakon 160km, više ni po ravnom nije lagano voziti, pa mi Denis i Hrvoje po malo bježe. Stižu me dečki iz Triatlon kluba Jarun, koji me vuku do Hrvoja i Denisa, a potom sva šestorica u grupi vozimo do Jastrebarskog. U Jaski stižemo na zadnju kontrolnu točku, gdje uzimamo zadnju pauzu, pa krećemo dalje prema cilju. Vozimo zadnji uspon na Galgovo i spuštamo se u Samobor. Prolazimo kroz centar grada, već pada mrak, ali do Bregane nema puno. U Breganu stižemo oko 20:30, što je sat vremena prije roka i time uspješno završavamo ovaj brevet od 208km i 3100m visinaca.

Jurica Antić

Podravina i Prigorje, 29. kolovoz 2015.

KARTA RUTE

Jučer jedna slatka vožnjica odrađena u društvu BKVG kolege Brune Škrinjarića. Prešutno je pala odluka ne ići na bjelovarski brevet, ali zato dodati Podravinu i više Prigorja. Moslavinu klasično favoriziram pa ovaj put neću previše. Uvijek sam mislio da su Bilogora i Vukomeričke tu negdje. Iako Vrhovlje ima više vrhova, ne znam bih li bilogorske cestare (možda čak i svoje pretke) kudio ili hvalio za cestu koja spaja BJ i Đurđevac – takva elegancija prelaska preko ‘masiva’, wow, mislim da ni Strava ne bi našla rutu s minimalnijim usponima. Samo jedna kraća šestica i već smo se spuštali u Podravinu. A Podravina kao da nije na rubu Domovine nego pravi the best of. Đurđevac sa uređenim starim gradom i crkvom koja podsjeća na onu Krašićku; ekipa na glavnom trgu došla iz okolnih sela biciklom na subotnju špicu, lijepe fasade i dvorišta, milina! Slijedile su neplanirano dodane Molve, zadnja općina kad već misliš kad ćeš upast u Dravu i da nigdje ničeg nema, glavni trg sa malom vodenicom u jezercu, okolo, kao i diljem Podravine, year-long postavljene pisanice s motivima naivne umjetnosti (nenametljivo, a opet jako prisutno). Naravno, ono zbog čega su Molve poznate je svetište BDM zbog čega je ova vožnja dobila i dimenziju koločašća – predivna crkva koja sa svog brežuljka dominira cijelim krajolikom bliže okolice. Zatim je na red došla Koprivnica (120.km) koju smo nazvali ‘čežnja’ jer je voda koju smo pili doslovno lupala u dna praznih želudaca. Zadnjih 55km natrag do Vrbovca opet breg sim-breg tam, o prelasku preko ‘masiva’ niti govora grin emoticon. Ali da su krajolici po Bilogori lijepi, prelijepi su. Vjerojatno neke druge cest(ic)e pružaju veće uspone, mi smo ipak išli glavnim cestama. Prvi put sam prošao baš kroz centar Križevaca koji su me jako ugodno oduševili, gradić baš po mjeri čovjeka. Većina puta do Vrbovca protekla je u hladu što je bio pravi melem nakon vožnje u sunce. To sum up, fenomenalna vožnja koja je nekima postala najveća vožnja do sada, nekima treći kolovoški GF, nekima zaokružila lijepe ukupne kilometraže, a neke postavila skoro pa u vrhove top-climbera stravinih segmenata. Ali tome ovakve vožnje i služe!

Damir Novaković

Panonski maraton treh dežel, 19. srpanj 2015.

KARTA RUTE

Jučer, 19/7., dva su se BKVG-ovca, Bruno Škrinjarić, i moja malenkost, pridružili zagrebačkoj ekipi na 12. panonskom maratonu triju država.

Sama činjenica da sam doma ostavio ciklokomp nagovještala je vožnju skoro pa na slijepo i vrlo zanimljiv dan. Start je bio u mađarskom Lentiju, pa u smjeru kazaljke na satu, preko Pince, Lendava, M.Središća, gornjeg Međimurja i nezaobilazne Železne Gore, Sv. Martina n/M, kroz sela istočno od slovenske Murske Sobote, i natrag 10km-arskom ravnom cestom do Lentija. Zanimljivo je da se radi o obilasku triju toplica, mađarskih u Lentiju, slovenskih u Lendavi i naših u Sv. Martinu – svake godine start je u drugim toplicama, iako sva tri mjesta sudjeluju u organizaciji svog dijela maratona.

Organizacija je bila odlična, pogotovo prelazak Schengena (bicikli sa brojevima prolazili su slobodno), a lubenice, banane i litre vode i sokova održavali su nas da ne dehidriramo.

Naša ekipa, iako je svatko vozio svojim tempom, se jako dobro zabavljala istražujući metode suživota, egzistencije i konkurencije u pelotonima, a provala dana definitivno je bila nazivanje aparatića za ispravljanje zubiju – mašinicom – pa ipak smo mi biciklisti, hehehe.

Nakon ručka smo se osvježili u već spomenutim toplicama gdje je BKVG-ov tim iskoristio priliku i uravnotežio whole-body-workout sa nekolicinom isplivanih dužina, naravno, na radost sviju prisutnih u bazenu.

Kraj dana bio je rezerviran za povratak – trebalo se probiti natrag doma najkraćim putem, ali taj vodi preko slovenskih autocesta, ali nam je jedan stariji gospodin (nakon što smo mu blokirali ulazak na rotor) sve podrobno objasnio, po putu nas diskretno pretekao i vodio nas do pred našu granicu. Nešto što se vrlo rijetko viđa – vrijedno svake pohvale!

Veliko hvala ide i kolegi Predragu Budimiru koji je transport naše ergele učinio vrlo laganim u svojem kombiju, ali i ostatku ekipe na dobroj zabavi!

Damir Novaković

Oglasi